Transkripti mojih ćutnji

Jedna glumica, zovimo je sad za sad Sharone Stone, već tri godine dolazi kao gost na Life Ball. Ona je predstavnica antiSIDAša Amerike, pa je njena posjeta velika prdačina i prilikom otvaranja dobije svojih 5 minuta da priča. Manje face dobiju manje vremena, ona čak petaka. Problem je što ona obavezno ima teksta za 3 minute, koje tako razvuče, da bi čovjek mogao lijepo slušajući je sve zapisati, provjeriti spelovanje u rječniku i upitati komšiju je li baš to rekla. Zvuči ko nadrogirana (znate one scene iz filmova sa tipom sa dreadsima koji govori "duuude...!"), pa ću je dalje zvati Sharone Stoned.

Pretpostavljam da za njeno sporo pričanje postoji neki inteligentan razlog, jer je Sharone Stoned sa navodnim IQ-om od 154 brainiac galaksije Hollywood i šire. Inteligencija je sposobnost osobe da se snađe u novim situacijama i velikim dijelom se mjeri brzinom (na IQ testovima obično imate određeno vrijeme da riješite zadatke), pa je moguće da se Sharon Stoned pokušava spustiti na nivo prosječnog čovjeka, pričajući brzinom kojom mi razmišljamo. Moguće je da žena konta da će normalni ljudi lakše razmjeti njenu poruku ako je ispriča u slow motiounu. Problem je što nije mislila na to da ljudi spike tipa "every word matters, look at the person next to you, he or she matters..." slušaju u prosjeku 10 sekundi, pa bi eventualno bolja ideja bilo dobro napičiti i reći što više prije isključenja.

U Becu je veceras uzbuna. Life Ball je poceo i dosli su svi koji nesto znace ili im se ime nekad pojavilo u medijima. Ipak, austrijanci su odlucili da je najbolje ako im najveca nacionalna zvijezda ostane u zatvoru, pa je Fritzl izostao.

Posto je Sophie Ellis Bextor dosla, u njenu cast jedan video:

Prije neki dan u meni je bila mala bijesna eksplozija, koja je dugo rasla, kao i svaka moja ljutnja. Da bi do toga došlo ponekad je potrebno mjesecima slagati lakozapaljivi materijal meni na dušu i onda samo baciti malu malecku iskricu na tu gomilu baruta. Samu vatrenu manifestaciju također nije niko primjetio, ona spada u segment ćutnji jer bi pričati o tome značilo povrijediti mnoge, a ne dobiti ništa.
Ljuta sam na sistem.
Na slušanje roditeljskih zapovjedi.
Na rečenicu dok ti ja dajem pare, živjećeš po mojim pravilima.
Na poslušnost.
Na to što se te rečenice obično odnose na djevojčice/djevojke/žene, ali ne zato što njih treba više štititi ili zato što su zločestje (da su bar), već zato što to kod njih pali.
Ljuta sam na te kod kojih to pali.
I što takav odgoj stvara žene nesposobne da išta odluče same, već čekaju da pređu iz ruke u ruku, od roditelja do muža.

Na koji način razmisljaju ti roditelji? Ako već odlučiš imati djecu, pomiri se s tim da će odrasti i da jednoga dana jednostavno moraš da ih pustiš da donose svoje odluke, čak iako misliš da znaš bolje.
Ja sa svojim starcima nemam takvih problema, ali nije to došlo tek tako.

Mama je kao djevojka imala izlaz do 9, te je skontala da je četvrtinu stoljeća poslije jako fino od nje ako me pusti do 10 van. Meni je bilo 13 godina i bila sam uporna i tvrdoglava k'o magare (i sad sam isto, ali sam postala mudrija), pogotovo kad sam mislila da sam u pravu. Meni je izlaz do 10 zvučao kao kazna jer su svi smjeli ostati do 11, iz malog sam grada u kojem tada nije bilo nikakvih problema. Kaznu nisam htjela prihvatiti, jer je nisam bila zaslužila: bila sam odlikaš, matematičarka i redovno sam prala suđe. Puno sam čitala, pa sa bila puna nekih fazona tipa vi mene mrzite, ali svoje se meso ne jede i slično, pa nije ni čudo da je na kraju radio kaiš ili ruka. Mene to nije bolilo, jer sam se onda sjećala one rečenice iz Hi-mena jednom bitkom se ne dobiva rat, Eva!, pa sam onda pružala otpor pravim psihološkim terorom plačući satima samo da me oni čuju.

Helem, šta je poenta? Per aspera ad astra. Odgoj ide u oba smijera i ne razlikuje se mnogo od ostalih društvenih procesa - strane se medjusobno prilagodjavaju. Dodik, Hare i Komšić (ja) su u mojoj kući našli novi sistem - pustiti dok ne zaslužim, kazniti po zasluzi. Niko nije ničije vlasništvo, kao dio porodice imam pravo da sa svojim džeparcem uradim sve što mi se sviđa dokle god je legalno, sa životom isto tako. I dok ovo nekima može zvučati kao dizanje ruku od mene, moji su roditelji postigli da ja, kad razmišljam da li da npr. uradim piercing, ne mislim šta li će o tome reći mama i tata, već kakve će to posljedice imati na mene i moje ciljeve. Ko si dopusti da se njime upravlja, sam si je kriv.

U sredjoj sam školi, bilo mi je tad 16, imala jednog divnog prijatelja. Putevi su nam se u međuvremenu razišli, ali njegov uticaj je još uvijek tu. Jednom smo tako nešto pričali i ne sjećam se sad kako, u glavnom, kažem ja njemu ja nekad imam osjećaj da često o sebi mogu odlučiti bolje od mame, ali to ne bi bilo u redu, ona je iskusnija. Kaže ti psiholog meni a zašto da ne? Sa tobom imate jednako puno iskustva.

Sumnjate da vam je poznanik prikriveni nacionalista?
Facebook tu napokon dolazi na svoje. Nastranu praćenje bivših i bivših, status vaki-naki, testovi karaktera bez kojih nikada ne biste znali koji ste lik od (oh, tako jedinstvenih i prepoznatljivih) likova u serijama da u 5 pitanja stane sav njihov i vaš karakter, na komentarima, grupama i wallu se krije the real stuff! Kada, kao ja danas, vidite kojekakve slike i komentare, pomislićete u prvi mah da je vašem poznaniku možda netko ukrao identitet. Desilo se Komšiću, zašto ne bi i vašem anonimcu. Ta je pretpostavka nažalost vrlo vjerovatno pogrešna, ali je vaša reakcija relativno normalna. Pitanje je kako se čovjek ponaša dan poslije tog otkrića, jer još uvijek poznajem pomenuta bića... (ha, rima!).

Danas sam imala groznu bubuljicu ispod kraja obrve s kojom se nisam pojaviti u javnosti te sam preko nje naljepila imitaciju piercinga. Izgledalo je odlično! I sad, naložim se ja na taj fazon, ali problem je što više nisam u divljim godinama, a to se ponašanje navodno njima pripisuje i u njima toleriše. I tako, savjetujem se ja sa jednom kolegicom, kao, da li bi me rupa u obrvi zaustavila u mom vertikalno usponu u poslovnom svijetu? Kaže ona meni "pa probuši pupak, to ti niko neće provjeravati". Ozbiljno, stara, jel ti to mene niš ne kontaš? Rupa u obrvi je pobuna protiv konvencionalnog, iliti mazohizam sa svrhom, a rupa u pupku samo krvava šminka. Pravo pitanje je samo jesam li ja spremna da odem na razgovor za posao sa rupom na licu, sa ili bez ukrasa u njoj, i da se nadam da ću naići na simpatije. A stvarno sam se naložila na te male dijamantiće, ne znam šta ću!